Atelier & Gallery Ostrman
Kada sam se prvi puta, pred nekoliko godina, susrela sa slikama Tomislava Ostrmana, nisam tada bila za njih spremna. Bila sam u nekom sasvim drugom senzibilitetu. No, zapamtila sam njegovo slikarstvo, te zaigrane i vesele prizore, njegov ludo hrabri stil koji je zapravo svim ozbiljnim kritičarima bacao rukavicu u lice, ali i mnogim umjetnicima.
Sjećam se da sam tada sebi rekla kako ovo nije tek koloristički i motivski veselo slikarstvo s brojnim stilskim citatnim iskoracima prema apstrakciji, dolce far niente priča, i da tu mora biti još nešto ispod površine. U svakom slučaju, zapamtila sam ga i spremila u jedan fascikl u glavi za neku budućnost.
Trebalo mi je neko vrijeme da u potpunosti odgonetnem fabulu i namjeru u Ostrmanovom slikarstvu. Ponekad sam, naime, bila uvjerena da se zafrkava, da je "intencionalno neozbiljan", a sada mi se sve više čini kako želi pronaći ravnotežu između paralelnih stvarnosti u kojima svi danas živimo i iz kojih se vrlo brzo "šaltamo" iz jedne u drugu.
On je, tobože, neozbiljan, a zapravo u teorijskom kontekstu ukazuje na to da je možda zaista sve već naslikano, i da se krizi slikarske invencije možemo jedino drsko ceriti u lice. Naš je svakodnevni život stalno na rubu komedije, groteske, vodvilja i parodije. Ali tu su i trenuci autentične ozbiljnosti, sjete, melankolije te zaborava koji prijeti odnijeti tihe trenutke sreće, ljepote i mira na moru i odmoru.
Potiho me privukao taj slikarev Mediteran, prizori koji se lagano, bez klasične perspektive, plošno slažu u slici. Ritam kompozicije je pozitivan, bez kaosa i centrifuge. Ima nešto kod Ostrmana što ga povezuje sa simbolikom pajaca koji se smije i plače istovremeno, dok tugu i melankoliju vješto maskira paletom zgodnih motiva i zaigranih prizora.
Ne bih u potpunosti isključila mogućnost da slikar dotiče i motiv ljetovanja kao oblika kič-kulture, gdje teror turističkog dekora i rekvizita prijeti uništavanju vizura naših malih mjesta i slobodnog pogleda s plaže na morsku pučinu. Stoga Ostrman često poseže za postupkom uvećanja i predimenzioniranja motiva (cvijeće, ribe, ljudi u odnosu na brodove), stvarajući halucinantne prizore s elementima tzv. slikarstva snova, povremeno propuštene kroz poetiku dječjeg crteža ili ilustracije.
Mornari na njegovim slikama pripadaju mikromitovima dalmatinske kulture i općenito maritimnog podneblja. Jer nestat će uskoro i njih – prekooceanske plovidbe već su sada od mornara napravile tehnokratske činovnike koji tek formalno plove, primarno radi zarade, a ne više radi nekadašnjih egzotičnih avantura.
Lik mornara „Whistlera“ (Fućkalice), koji se kontinuirano provlači njegovim slikama, jest metafora za sve mornare koje smo poznavali na našim otocima i ribarskim mjestima kao djeca. Taj lik simbolično u sebi spaja idiličnu, bezbrižnu prošlost, ali i čežnju za utopijskim društvom sretnih pojedinaca. Prema umjetnikovim riječima, mornar je metafora za homo ludens, čovjeka današnjice koji se igra i zaigran je na pozitivan način, smiren i relaksiran.
Mnoge su Ostrmanove slike kompozicijski prezentirane poput dnevnika mornara koji pučinu gleda kroz okulus svoje kabine. Takav kompozicijski okvir daje prizoru jači naboj i veću koncentraciju promatrača. Ipak, kroz perspektivu okulusa skriva se nedefinirana čežnja za slobodom, metaforičkom i doslovnom.
Ostrman se poigrava s idejom "velikog slikarstva" i ozbiljnih slika, ulazeći autoironijski kroz rubove zaigranih motiva na područje ozbiljnog slikarskog zanata. Kombiniranjem različitih tehnika i metoda slikanja, stvara zanimljiv stilski pastiš.
Ispod razigranog i koloristički aktivnog slikarstva, postavlja ozbiljna pitanja, ali to čini tobože površno i neozbiljno, kritizirajući pseudointelektualne diskusije o recentnoj umjetnosti. Nemojmo podcijeniti prizor kada mornar zbunjeno pita: "Što je to umjetnost?" s praznim oblačićem iznad glave. U tom kontekstu, njegov fućkajući mornar postaje zviždač koji nas upozorava na fenomene društva i umjetnosti, ali bez pretencioznosti i teorijskog dociranja.
„U nekim čudnim kondenzacijama stvarnosti, možda je moguće naslutiti i ponešto mitskoga. To su one prilike u kojima se profana svakidašnjica koagulira u grumenje mita, pokazujući se kao svečanost na jednoj višoj, uzbudljivijoj razini.“ (Igor Mandić)
Upravo na tom tragu vidim Ostrmanovo slikarstvo. On se pita je li slikarstvo danas prevladano ili tek uhodani komunikacijski kanal. A opet, kako mu negirati sav emotivni naboj i ambijent Mediterana čiji mit još nije potrošen? Njegovo slikarstvo vješto se obračunava s klišejima i stilskim trikovima 20. stoljeća, s osmijehom na licu, izvan mreže predrasuda.