Stanko Špoljarić o Tomislavu Ostrmanu

Slikarski i literarni dijalog tvore slojevita ostvarenja u umjetničkom pristupu Tomislava Ostrmana. "Priča" utkana u likovno tkivo čita se na više razina, od doslovne činjeničnosti do asocijativnosti, često uz intrigantno bogatstvo metafora.

Sadržajnost scene kreće se od prividne banalnosti do dodirivanja egzistencijalnih stanja, s odmjerenim nijansama brojnih dionica. Širok je to spektar motivske čitkosti i enigmatičnosti, događanja zbilje i mašte, sa stalnim produbljivanjem osnovne ideje.

Anegdotalnosti su vidljive na prvi pogled, dok postupnim otkrivanjem ponuđenih zagonetki dolazi do izražaja začudnost umjetnika. U okvirima likovne pročišćenosti, kompozicijskog reda i geometričnosti oblika, povremeno dolazi do odstupanja od stroge jasnoće obrisnih linija, čime nastaju ciklusi različito usmjerenih akcenata. Sve se to svodi na zajednički nazivnik ikonografije i stvorenih ozračja, sugeriranih originalnim imenima djela, koja nastaju u kontinuitetu kreativnog naboja te snagom stečenih iskustava i reagiranja na svakodnevne situacije.

Nota humora i samoironije provlači se u brojnim varijantama motivskih uprizorenja, interpretiranih pretežno formom slikarske stilizacije realističnih detalja. Ovi detalji često su svedeni na reduciranost znaka, osmišljenog s konotacijom simboličnog.

Ostrman se prepušta igri, što nije u suprotnosti sa svojevrsnom egzaktnošću gradnje njegovih slika. U perfekciji izvedbe postoji prikrivena vibrantnost, te se ispod površine, u prostoru sjećanja i slutnje, osjeća oblikovna gibljivost. Ne odriče se Ostrman niti blagih ekspresionističkih silnica, prisutnih u stilistici podignute temperature dojma. Načelo discipline gradnje, blisko preciznosti arhitektonskih nacrta, sačuvano je unatoč slobodnijim slikarskim gestama.

Slike su najčešće organizirane simetričnim rasporedom, s definiranjem polja kvadratičnim segmentima, geometriziranim horizontalnim i vertikalnim izduženim plohama, kružnim i polukružnim formama te oblicima figurativnog karaktera. Prostorna dimenzija slika osvaja se pomacima kromatskih vrijednosti boja, njihovom dinamikom i svjetlom, često stvarajući paradoksalan doživljaj zaustavljenog vremena. Čistim, blistavim bojama, bez naglašenih tonskih mijena, Ostrman otkriva srž sadržaja posvojenog ambijenta u kadrovima karakterističnih citata koji reinterpretiraju ishodišnu pojmovnost juga.

Privlači ga more u slikarskoj bonaci, plovila i ljudi u imaginarnom pristaništu ljepote, gdje se nasljeđena poetičnost preobražava u osobnu viziju. No, postoji i drugačija partitura, gdje vedrina ustupa mjesto suprotnim raspoloženjima. Razlike nisu drastične, ali adrese osmijeha ipak su ograničene.

Ostrman oblikuje svoje mediteranske slikarske putopise suncem i belkantističkim skladom, opijen čarolijom narativa. Odgovara tom visokom standardu reda pročeljem slike, ispunjene ornamentalnošću, ozarene bojama rozete i crtovljem preciznih granica. U mreži pojaseva prikazuje likove mornara reducirane tjelesnosti, autentične likove sredine i života, koje portretira razumijevanjem, srcem i kistom. Ti likovi su prisutni, ali istovremeno ispunjeni iščekivanjem, čineći u nizu slika poliptih istovrsnih figura sa simpatično otkačenim elementima.

U produbljivanju tematske srodnosti, zanimljiv je ciklus prikaza pučine i horizonta, s linijom "parkiranja" brojnih jedrilica i odgovarajućim vertikalnim tragom svake na površini mora. To je Ostrmanova sinteza putovanja, mora i plovila, isječak beskrajnog mnoštva u vremenu i prostoru, simbola postojanja. U nekoliko slika razložno ponavlja taj motiv, s manjim varijacijama u slikarskoj izvedbi, prateći simboliku prostiranja pravca i točke završetka.

Stanko Špoljarić