(Tekst iz Konture)
Umjetnik koji neopterećeno, jednostavno i zabavno prihvaća na sebe odgovornost da pred društvenu javnost rasprostre svoje opsesije i svjetonazor strpljivo njegujući umjetničku imaginaciju i poriv da umjetnošću angažira, otkrivajući nam pri tome snažan senzibilitet i neravnodušnost prema svijetu u kojem živi – to je Tomislav Ostrman. Njegova umjetnost temelji se na istraživanju postojećeg društva, poticaju javnosti na aktivnu percepciju i sudjelovanje. Otkriva se kao umjetnik koji svojim likovnim djelovanjem aktivno sudjeluje u vremenu u kojem egzistira.Komentira ga ironično, dvosmisleno, ali i eksplicitno i dječje iskreno. Njegove su slike maštovite i nekonvencionalne, stvaralački razigrane, neopterećene potrebom za slijeđenjem -inih avangardnih pravaca. U duhu postmodernizma koji ne priznaje umjetničke pravce i stilove već se nerijetko oslanja na osobnosti, tj. tkz. nomade, promatramo i Ostrmanov rad. Njegovu umjetnost karakterizira intermedijalnost, montaža, različite materijalne strukture, od opipljivo predmetnog ( stolnjaci, plastični diskovi, tanjuri,..) preko reljefnog do čiste dvodimenzionalne slike, odnosno njegovi izričaji su raznovrsni: klasična štafelajna slika, slika-instalacija, plitki reljef, skulptura pa i performans.
Njegov rad spoj je trivijalnog i artističkog iznalaženja novih formi i sadržaja, iz najbanalnijih stvari on izvlači transcendentalna svojstva dovodeći likovne elemente u novi kontekst. Radovi su plod jasno iskristalizirane ideje. Zamišljenog idealnog svijeta u kojem ljubav kao najviša kategorija formira ostale sisteme vrijednosti uslojevljavajući ih u zanimljivu likovnu priču. Vedrinom natapajući ne samo prostor slike već i ambijent u kojem egzistira, Ostrman ostavlja dojam igre i uvlači gledatelja u pustolovinu, u začudni svijet nevine naracije. Odgonetavanje i iščitavanje slika potpomognuto je duhovitim naslovima. Oni određuju ton, ključ su razumijevanja vizualnih uprizorenja kojima autor odbacuje klasične postupke oponašanja zbilje. Slike su ispunjene stiliziranim likovima, tretiranim intenzivnim, čistim bojama i govorom osnovnih geometrijskih oblika. Djeluju kao kadrovi istrgnuti iz crtanog filma ili iz vesele dječje priče.
Crtež je pojednostavljen, smješten u neke neodredljive prostorne odnose s hijerarhijom oblika neke nove zakonitosti. Zasnovan na stanovitoj (spomenutoj) narativnosti u službi je tumačenja samog motiva, tj. pojma koji ga inspirira, u službi teme koja se u bogatoj Tomislavovoj imaginaciji iskristalizirala kao ideja za likovnu priču. S izrazitim osjećajem za strukturu i upotrebu likovnih elemenata i sredstava Ostrman znalački transformira apstraktne forme u jasan vizualan znak gradeći svoju priču na prepoznatljivoj, arhetipskoj simbolici. Glavni motiv Ostrmanovog likovnog koda lik je Fućkalice, mornara koji mu je već osigurao prepoznatljivost. Simbol je kretanja, upoznavanja novog i nepoznatog, ali i lik čije ime sadrži jedan od vidova neverbalne komunikacije kojom se Ostrman bavi kroz svoju umjetnost. Predstavljen je apstrahirano, sastavljen od geometrijskih elemenata: horizontalnog rastera plavo-bijelih pruga i krugova koji predstavljaju glavne facijalne atribute. Iz igre tretiranja njegovog tijela kao da su izvedeni i svi ostali elementi slike (podloga je nerijetko tretirana prugastim rasterom).
U najnovijem ciklusu svoju utopiju Ostrman je upotpunio ženskim likom – Žveglicom te je sada slika o savršenom svijetu ljubavi potpuna. Nove slike često nastaju na(d) starima čineći tako s njima smislenu cjelinu i pojašnjavajući Tomislavov svjetonazor. Vlastitu sliku postavlja u kontekst složena, konotativna značenja dokazujući da umjetničko djelo mora biti ukorijenjeno u ideji i etičkom sustavu. Tomislav Ostrman primjer je uspješnog, eksponiranog i tržištu usmjerenog umjetnika koji iza sebe, sa svoje 32 godine ima zavidan broj izložaba trenutno izlažući u SAD-u. No, njegove radove ni u kom slučaju ne možemo svrstavati u komercijalne produkte. Radovi ovog mladog slikara, na doktorskom studiju pri ALU u Zagrebu, umjetnički su zanimljivi uradci specifičnog likovnog jezika. Nošeni čistoćom izraza, prostodušnošću i veseljem stvaraju opipljivu viziju neke drugačije stvarnosti u kojoj u spretnoj simbiozi žive profano i duhovito, svakodnevno i umjetničko.
- Sanda Stanaćev Bajzek