Slikarstvo Tomislava Ostrmana već pri letimičnom pogledu ostavlja dojam razigranosti i stvaralačke opuštenosti; u svakom slučaju sveopće nepretencioznosti. Sve pobrojane osobine – iako nedvojbeno prisutne – čine, međutim, tek površinski vizualni sloj u okviru poetike što nam je ovaj zanimljivi mladi umjetnik uvijek i iznova nesebično podastire. Tomislavove slike, naime, bremenite su složenim simboličkim značenjima te će kao takve uvijek predstavljati i svojevrsne zagonetke, pa čak i male intelektualne izazove, svakome tko ih ima volje i vremena malo pažljivije proučiti. Ponajprije, valja zamijetiti način na koji Tomislav svoje, većinom geometrijski tretirane, oblike uspijeva pretočiti u konkretne sadržaje. Čini to krajnje jednostavno, vještim usaglašavanjem odnosno pretakanjem kružnih, tričetvrtkružnih, polukružnih, četvrtkružnih, trokutastih, četverokutastih ili trakastih vizualnih komponenata u figurativne kompozicije, koje će nerijetko poprimati i karakteristike asocijativne apstrakcije. Unutar takvih kompozicija moguće je, kako je već rečeno, očitati pravo bogatstvo skrivenih ikonografskih kodova.
Glavni protagonista najnovijeg Tomislavovog slikarskog ciklusa muški je lik nazvan Fućkalica. On simbolizira radost, djetinju zaigranost, znatiželju i čistoću duše. Sveden je na kružnicu, dakle savršenu formu kojoj nije potrebno ništa dodavati ili oduzimati, a katkada ima i posve pojednostavljeno, geometrijski tretirano tijelo. Sveopći zvuk fućkanja vizualiziran je lebdećim kružnicama što kao da bujaju iz slika, a trake na koje mjestimično nailazimo mogu ukazivati na pravilan melodijski ritam. Trake su, međutim – nimalo slučajno – nerijetko plave i bijele boje, na taj nas način asocirajući na mornare i s njima povezanu plovidbu kao paradigmu težnje za otkrivanjem odnosno spoznavanjem nečega novoga i nepoznatoga. Na nekim slikama Fućkalica će se nalaziti u društvu svoje partnerice Žveglice. Njihova ljubav i znatiželja neće rezultirati pogubnim činom – Žveglica se ne povodi za svojom pramajkom te na slici Whistle garden ipak odlučuje ostaviti fatalnu jabuku neubranom – nego donosi ispunjenje i čistoću, simbolički prikazanu njihovim likovima kako se netremice promatrajupreko stola na kojem su isprva stajala tek dva prazna tanjura. Riječ je, dakako, o Romantici – možda najzanimljivijoj i najindikativnijoj slici na izložbi – koja umjesto platna ima karirani stolnjak, dok su likovi Fućkalice i Žveglice naknadno nadoslikani na prazne tanjure. Duhovnost i životna ispunjenost nadogradile su, dakle, formalnu romantiku prikazanu postavljenim stolom za dvoje.
Ali slika Romantika krije i neke druge tajne. Ispod kariranog stolnjaka, naime, nalazi se platno, koje se sada tek diskretno nazire. Naziv mu je Ne bacaj bisere pred svinje, prikazuje crnu ovčicu kako nastoji objasniti umjetnost i romantiku divljoj svinji, a nastalo je nadoslikavanjem jedne još ranije slike koja je imala naziv Samoća. Tomislav, zapravo, uspostavlja logičan slijed čovjekovog sazrijevanja: samoća (stjecanje mudrosti) – akcija (ukazivanje na važnost umjetnosti) – romantika (preduvjet ljubavi) – život u dvoje (realizirana ljubav). U današnje nadasve skeptično, a suviše često i cinično, vrijeme čini se kako je utopija posve ustuknula pred posvemašnjom distopijom. Kao da je postalo zabranjeno maštati. Tomislav Ostrman i njegovo slikarstvo tome se tvrdoglavo opiru. Čine to duhovito i nadasve iskreno Dajmo stoga optimizmu priliku!
- Vanja Babić