Kakav je svijet danas? U kakvom to svijetu živimo? To više-manje svi znamo. Svijet je u krizi, recesija, posvemašnji mito i korupcija, krađa, pljačka, i to ne pojedinačnih malih stvari nego čitavih kompanija, pa zapravo do pljačke same države. I to nije samo situacija u Hrvatskoj nego je proširena planetarno i sve u svemu, prouzročila je najveću ekonomsko političku krizu nakon Drugoga svjetskog rata, nalik samo onoj začetoj godine 1929.. u Americi. Umjetnici nemaju drugoga načina nego reagirati na krizu svijeta koja, dakako, uzrokuje i njihovu vlastitu društvenu, emotivnu, mentalnu, socijalnu i psihološku krizu, na primjer američki umjetnici danas, posebno nakon terorističkog napada 11. rujna, 2001. gotovo isključivo izražavaju tjeskobu, pesimizam, pa čak i nevjericu u svjetliju budućnost. To se vidi u mnogo aspekata: fotografiraju se mnogobrojni američki beskućnici, kipar Jackson primjerice radi ogromnu instalaciju na kojoj vatrom reminiscira atomsku bombu koja je razorila Hiroshimu (rad „6.8.1945.“).
Čak je i na planu slikarstva i skulpture situacija zbunjujuća i izražava kreativnu krizu proizašlu iz sveopće krize. Slikarstvo je simulacijsko, u kojem mnogobrojni slikari slikaju razne vrste slikarstava, jer se, kako bi rekao Hans Sedlmayr, izgubilo „središte“. Tako simulacijski slikari slikaju apstraktne, figurativne, dekorativne, geometrijske, lirske, akromatske i kolorističke slike, i to ne pojedinci nego svaki slikar pojedinačno slika sve te slike, u kojima nema više stila, nego prevladavaju pastiši svih, u modernizmu i avangardi utemeljenih slikarskih smjerova (Phillipe Taafe, Ross Bleckner, Christopher Wool, itd.). Kipari u situaciji izgubljenog središta stvaraju nešto što američki kritičari zovu „commodity sculpture“ („skulptura za svakodnevnu upotrebu“; naijstaknutiji i najcjenjeniji umjetnici u toj sintagmi su: Jeff Koons, Ashley Bickerton, Haim Steinbach, Mike McCollum). U biti, u takvom stanju pesimizma i tjeskobe zbog gubitka središta, američki umjetnici svojom umjetnošću samo postavljaju pitanja, i nikada ne daju odgovore, jer odgovor zapravo i ne postoji, već je svakome ponaosob dano da umjetnost iščitava na svoj način.
A kakva je situacija u Hrvatskoj? Razni umjetnici svih generacija stvaraju umjetnost koja se na različite načine manifestira kao postavljanje pitanja na političko, ekonomsko i društveno stanje krize. Rijetko kada se nalazi prava istinska, značajna i kritički angažirana umjetnost jer vlada opća entropija. Teško je živjeti i opstati u nesigurnoj državi u kojoj male društvene interesne skupine, klanovi i klike vladaju do mjere da mito, korupcija i kriminal sežu do samog vrha države. Međutim, ima iznimaka koje takvo stanje krize u umjetnosti prevladavaju sasvim suprotnim načinom umjetničkog izražavanja. Jedan od tih umjetnika je i, još uvijek mladi slikar, Tomislav Ostrman, doktorant na umjetničkim poslijediplomskim studijima na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Ostrman, naime, stvara neodoljivu optimističnu, veselu, duhovitu i humorističnu umjetnost, koja se u biti manifestira kao bijeg od sumorne i surove stvarnosti kakva jest. Već od svojih ranih umjetničkih početaka izmislio je i stvorio svoje već poznate junake Mornare i Fućkalice. Fućkalica je muški lik koji sa svojom partnericomŽveglicom simbolizira djetinju radost, čistu ljubav i dušu, a kako se jedna slika i zove, predstavljaju moguću „Romantiku“, nejunačkom vremenu usprkos, kako bi to rekli Miroslav Krleža i Ivan Meštrović. Žveglica je zapravo starohrvatski puhački instrument. Ostrman želi asocirati i na auditivno, osim vizualnog, svoju ideju slatke utopije u kojoj vlada apsolutni mir, ljubav i ljepota međuljudskih odnosa, i ni sa čim pomućena idila praiskonske nevinosti ljudskih bića. Fućkalica pak, s druge strane je, što nam je svima poznato iz svakodnevnih aktualnih događanja, zviždač, osoba koja prijavljuje, zbog prigovora vlastite savjesti, nelegalna, pa čak i kriminalna postupanja nekih grupa ljudi iz svoje tvrtke, odnosno radnog kolektiva.
Dakle,Fućkalica je postavljena kao lik koji predstavlja moralnu vertikalu pojedinca koji ukazuje i bori se protiv društvenim amoralnih devijacija. Kod Ostrmana ta je ideja kristalno jasno definirana i javlja se kao okosnica ideje. Međutim, iskristalizirana ideja, osim što je na slikama izvedena u infantilističkom, opuštenom i bezazlenom stilu, ima i svoj didaktičko-ukazivački karakter, zato jer želi stvoriti zamišljeni idealni svijet u kojemu se pokušava rekreirati i rekonstruirati važna i značajna određujuća ljudska kategorija davno pomućene, katkada i uništene i zaboravljene, težnje za Ljepotom i Dobrotom. Ostrmanovi likovi predstavljaju se kao likovi iz kakvog animiranog filma ili stripa. Da je kojim slučajem animator, njegov bi plošno crtani i slikani lik Mornara iliFućkalice i Žveglice postali popularni animirani likovi, i sasvim sigurno bi kvalitetno nastavili veliku i značajnu tradiciju „Zagrebačke škole animiranog filma“, do prije dvadesetak godina svjetski najslavnije škole animacije. Na taj bi se način njegovi Mornari, Fućkalice i Žveglicepojavili kao što se nekada pojavio recimo „Profesor Baltazar“, ili Vukotićev lik čovjeka iz „Surogata“, ili pak Kristlov također legendarni lik „Don Quijota“. Ali Ostrmanov način stvaranja likova koji bi mogli djelovati poput junaka iz animiranih filmova ili stripa nije na tom tragu. Ne pada mu na pamet. Ti njegovi likovi caruju isključivo kao motivi na slikama, reljefima, pa katkad i u performativnim činovima.
Ostrman se, naime, nije vezao samo za medij slike, već ga zanima i svojevrsna višemedijalna praksa. Smislio je, dapače, još neke zanimljive svoje likove, poput bijele i crne Ofce. Bijele Ofce predstavljaju masu običnih naivnih ljudi, povodljivih, bezazlenih i u krajnjoj liniji bedastih, kojima se sve može plasirati i kojima sve prolazi. Crne pak Ofce su sarkastične, cinične, inteligentne, pametne i mudre te predstavljaju učene ljude u imaginarnom kraljevstvu sveopće utopije. Katkada se pojavljuju i motivi Pande i Žirafe. Panda je troublemakeri aktivni buntovnik protiv svega i svačega, dok Žirafa simbolički predstavlja učenjaka koji kontrolira crne Ofce. Ostrman ispisuje katkada svoje slike, a također i pažljivo bira koje će naslove slikama dati. Tako na primjer slika „Romantika“ ima pomalo zagonetan karakter. Ispod kariranog stolnjaka nalazi se platno koje se tek diskretno nazire, a predstavlja palmu i brod, kao naznaku mogućeg nepomućenog rajskog života. Druga mu se jedna pak slika zove „Ne bacaj biserje pred svinje“, a prikazuje crnu Ofcu kako objašnjava umjetnost i romantiku divljoj svinji. Ostrman zapravo vremenskim tokom procesa stvaranja ide u liniji logičnog slijeda čovjekovog sagorijevanja. Govori o samoći, jedinom mogućem stanju za postupno stjecanje mudrosti, potom akciji, kojom stalno ukazuje na važnost umjetnosti i njezinoj plemenitoj funkciji ukazivanja na svijet takav kakav jest, ali bez pretencioznih nakana da se umjetnošću svijet može promijeniti, jer zna da je to nemoguće. Nakon akcije u logičnom slijedu dolazi romantika, ona je osnovni preduvjet ljubavi, da bi proces završio životom u dvoje, koji predstavlja realiziranu ljubav.
Koliko god Ostrmanove slike i simpatični junaci koji se na njima pojavljuju djeluju vedro, veselo, optimistično, duhovito i humoristično, oni zapravo predstavljaju posvemašnju distopiju. Distopija pak proizlazi iz ciničnog uma. Ostrman kao da se povodi za sjajnom knjigom njemačkog teoretičara i filozofa umjetnosti i kulture Petera Sloterdijka „Kritika ciničnog uma“. Ovo je antologijska knjiga, očito postmodernistička teorija stanja društva, civilizacije i kulture naše suvremenosti, a i sama predstavlja citat na Kantove filozofske traktate „Kritika čistog uma“, „Kritika praktičnog uma“ i „Kritika rasudne moći“. Danas, naime, gotovo da i nije moguće misliti kulturu suvremenog svijeta, niti stvarati umjetnost, a da nije ironična, cinična i sarkastična. No, Ostrman kao da uzvikuje u svojim slikama: dajmo optimizmu priliku! Drugi važni izvor njegovih ideja je knjiga još jednog važnog francuskog teoretičara današnjice Nicolasa Bourriauda „Relacijska estetika“. U toj knjizi postavljaju se relacije, odnosno odnosi između institucija koje čine ciklus života umjetnina, umjetnosti i umjetnika, a kreće se u krugu umjetnina/umjetnik – galerije i muzeji (izlagački prostori) – kritičar – publika – kolekcije, društvene i privatne. U tom krugu Bourriaud navodi mnoge svjetski relevantne umjetnike koji ne bi bili svjetski relevantni da ne opstaju u tom krugu. U tom se kontekstu i, po njegovom shvaćanju, formira i nova estetika, a autor zapravo kao da uzvikuje da treba živjeti život kao umjetničko djelo.
Analogno tome, slikar Ostrman svojim slatkim utopijama izmišlja svoju party time planetu kao planetu Fućkalica koje uzvikuju: Budite sretni, podjetinjite, kreveljite se, igrajte se, tulumarite, a sve to se najbolje postiže umjetnošću. To su sve elementi za inicijaciju kojom se kroz umjetnost i putem umjetnosti ulazi u planet Fućkalica. Sam planet metafora je za pozitivno, optimistično, vedro, naivno i bezazleno, čisto i uzvišeno stanje duha. Tulum na party planeti Mornara i Fućkalica ima u idejnoj osnovi nakanu upozoriti da bi se trebalo osnovati i osoviti idealno društvo koje bi bilo upravo suštinska suprotnost svijetu, društvu i negativnom stanju duha kakvo pretežno vlada stvarnošću svijeta danas. U svojoj unutarnjoj biti čovjek je definiran i kao homo ludens (čovjek koji se igra), a kojega je sve aspekte kroz povijest civilizacije objasnio nizozemski povjesničar Johan Huizinga. Ostrman od nas traži da nikada ne zaboravimo da smo homo ludensi i da uvijek životne teškoće olabavljujemo svojim elementom igre koji nosimo u dubini bića.
Na simboličkoj razini Ostrman svoje Žveglice i Žlaburače tretira na vrlo konkretan semiotički način. Žveglice imaju oblik svjetionika i predstavljaju ženu kao mirnu luku, dok Žlaburača ima oblik vjetrenjače i predstavlja brkatu ženu koja stalno zanovijeta i protiv koje se bori Don Quijote, dakako, uzalud.
Ostrmanovo slikarstvo pretežno je slikarstvo plohe. Nikada se ne upušta u perspektivno prikazivanje prostornih koordinata, i zato mu kompozicije djeluju poput vinjeta ili emblematičnih znakova. Sve nas to vodi određenom zaključku da se ovo slikarstvo manifestira kao kunderijanska „nepodnošljiva lakoća postojanja“, a slika se nekako upravo u tom smjeru i kreće upravo iz razloga što u slikarstvu vidi mogućnost otupljivanja preoštrog šiljka brutalne svakodnevice. Njegovo slikarstvo je zapravo vodviljsko slikarstvo, kako bi ovom zgodnom sintagmom Ostrmanovo slikarstvo okarakterizirao njegov mentor na doktorskim studijima, slikar prof. Igor Rončević. Vaudville je francuska riječ koja označava dugu tradiciju scenskih prikazanja koja su mješavina operete, komedije, cirkusa, mađioničarskih akrobatskih točaka, pantomime, plesa, recitala, poezije, pjevanja, itd., a najpoznatiji među njima su kultni „Crazy horse“, „Moulin Rouge“ i „Lido“ u Parizu. Ti vaudvillei su zapravo cabareti, ali vaudville nije samo opuštajuća zabava za dokonu publiku, već pažljivo dramaturški obrađena i režirana predstava koja govori o svim aspektima homo ludensa u nama, a uvijek s određenom poukom, katkada i gorkom, koja nam služi kao katarza u kontekstu suzbijanja esencijalnih i egzistencijalnih životnih svakodnevnih tegoba, nepretenciozno se povodeći za labavim i lagodnim sadržajima. No, Ostrman svoje vodviljsko slikarstvo temelji na krajnje jednostavnim, vješto usuglašenim kružnim, polukružnim, četvrtkružnim, trokutastim, četverokutnim ili trakastim vizualnim komponentama, koje uvijek u svojoj dubini nose svojevrsnu životnu zagonetku. Sve što se u ovom slikarstvu događa na razini je preispitivanja čovjekovoga, onoga opće ljudskog ovdje i sada.
Kritika je do sada već zapazila originalnost i autentičnost Ostrmanovog likovnog izražavanja, a već je izlagao i u SAD-u, što znači da i na razini internacionalnog prepoznavanja njegovo slikarstvo „pije vodu“. Jedna od bitnih sastavnica Ostrmanovog umjetničkog djelovanja je i tendencija brendiranju svojih već sasvim prepoznatljivih motiva Mornara, Fućkalica, Žveglica, Žlaburača, bijelih i crnih Ofci, te Panda i Žirafa jer one su naprosto trade mark (zaštitni znak) Ostrmanove umjetničke osobnosti. Kao takvi zaslužili su biti osustavljeni i kontekstualizirani u matične struje hrvatske suvremene umjetnosti, s namjerom uzdizanja na univerzalnu razinu planetarnog prepoznavanja. Što drugo i preostaje Party planeti nego ići u svijet, osvojiti tu istu svoju planetu i postati planetarno poznatim trade markom jedne krajnje osobne i individualizirano prepoznatljive umjetnosti.
- Dr.sc. Enes Quien