Tomislav Ostrman prihvatio se odgovornosti, tj. poslanja da pred društvenu javnost rasprostre svoj svjetonazor i opsesiju, poriv da umjetnošću angažira, otkrivajući nam pritom snažan senzibilitet i neravnodušnost prema svijetu u kojem živimo. Čini to neopterećeno, zabavno, ali nadasve ljudski pa stoga i učinkovito. Jer Ostrmanove slike natopljene su obiljem pozitivne energije kojom ispunjavaju i sam izložbeni prostor, reflektiraju iskrene emocije i uspostavljaju prisan kontakt s gledateljem uvlačeći ga u bajkovitu pustolovinu, začudni svijet nevine, gotovo dječje naracije.
Temeljeći se na društveno-sociološkim odrednicama, na primarnosti ljudskog odnosa kao glavnog elementa umjetničkog djelovanja, Ostrmanovo slikarstvo preuzima zadatak poticanja javnosti na aktivnu percepciju i sudjelovanje. I stoga je estetika njegove umjetnosti relacijska, postaje relevantnim elementom ljudskih odnosa, zanemaruje vlastitu predmetnost, a društveno poslanje postaje njezina bit. Pronalazeći tako odgovore svog umjetničkog djelovanja u teoriji Nicolasa Bourriauda, on u angažiranosti pronalazi smisao i cilj umjetnosti. Jer nova umjetnička djelatnost po Bourriaudu, između ostalog, izraz je težnje ka stvaranjem alternativnih putova, otklanjanju prepreka i nalaženju prolaza prema konzumentima. Pruža plodno tlo za društveni eksperiment osiguravajući prostor unutar kojeg će djelovati jedinstvenost, kreativnost i neuniformiranost, a djela koja bi odgovarala ovoj teoriju spadaju u UTOPIJU o bliskoj budućnosti. No, kako iznimke potvrđuju pravila, Ostrman vlastitom kreiranom utopijom pretvara tu budućnost u sadašnjost. Poput T. Morea, unutar svoje slike stvara idealnu državu – Kraljevstvo mornara i fućkalica.
To idealno društvo obitava u prostoru definiranom ozračjem mediteranskog. Ispunjeno je stiliziranim i tipiziranim likovima tretiranim intenzivnim, čistim bojama i govorom osnovnih geometrijskih oblika. A strastvena težnja ka naraciji navodi Ostrmana da posegne za vizualnim oblicima nalik stripu ili kakovoj dječjoj crtanoj priči. Pojednostavljenog crteža, smještenog u neke neodredljive prostorne odnose u službi je tumačenja teme koje se u njegovoj bogatoj imaginaciji iskristalizirala kao ideja za likovnu priču. Glavni protagonist te „slatke utopije“ mornar je Fućkalica, Ostrmanov homo ludens koji bezbrižno živi u svome idealnom svijetu dok ga brodovi odvode na daleka lutanja i ponovno vraćaju uvijek sigurnoj luci u kojoj, usmjeravajući ga poput svjetionika čeka vjerno njegova Žveglica. Kao simbol oslobođenog duha, čovjeka čistog srca, snažne emocije i intuitivnosti koji živi život zabavljajući se, Fućkalica je i lik čije ime sadrži i jedan od vidova neverbalne komunikacije (fućkanja) kojom se Ostrman bavi kroz svoju umjetnost. Stoga je i naziv njegove družice uzet iz glazbene terminologije. Naime žveglica je starohrvatski puhački instrument.
To preplitanje auditivnog i vizualnog, slike i zvuka kao bitnih odrednica orfizma koji je zvuk vizualizirao koncentričnim krugovima nizanim u vizualne valove zvuka, našla je u Ostrmana svoju inačicu, nerijetko isto predstavljenu raznobojnim krugovima. Krug kao jedan od osnovnih geometrijskih elemenata gradi ovu likovnu priču kao znak, kao simbol savršenosti i božanske emanacije, kao opredmećen zvuk. Komponirajući ga s ostalim geometrijskim likovima, najčešće trokutom i horizontalnim prugastim rasterom kojima slika tijela svojih protagonista, njime tretira i cjelokupan prostor slike. Naime on postaje i njezinim formatom. Unutar tog savršenog oblika odvijaju se svi prizori u novome ciklusu, kao pogled kroz okrugla brodske prozorska okna prema kopnu čarobne Ostrmanove utopije, zemlji vječne sreće, ali i svijetu u kojem vladaju pravila, postoji hijerarhija i visoke moralne vrijednosti. U definiciji pojma, tj. nazivu fućkalice – zviždača krije se osoba (djelatnik) koja prijavljuje nelegalna postupanja članova svoje zajednice, odnosno kolektiva.
Zviždanje je često ispit moralnih vrijednosti čovjeka, vrijednosti na koje nam, možda i nesvjesno, sve vrijeme svog djelovanja ukazuje Tomislav Ostrman. Iako je u novom ciklusu zadržan u polju štafelajnog, Ostrmanov vizualni izričaj karakterizira intermedijalnost, montaža, različite materijalne strukture, preko reljefnog do čiste dvodimenzionalne slike, odnosno on se izražava u „klasičnoj slici“, instalaciji, reljefu, skulpturi pa i performansu. Njegov rad spoj je trivijalnog i artističkog, iznalaženja novih formi i sadržaja, izvlačenja transcendentalnih svojstava i dovođenjem likovnih elemenata u nove kontekste. Radovi su plod jasno iskristalizirane ideje, zamišljenog idealnog svijeta u kojem igra kao određujuća ljudska kategorija kreira ostale sisteme vrijednosti. Njegova umjetnička igra za svoje pokretače ima društvenost i interakciju, otkriva kako umjetnik može sudjelovati u vremenu unutar kojega egzistira na način da ga ne komentira samo ironično i dvosmisleno, već povezuje, uključuje i tumači eksplicitno i iskreno.
Ostrmanove slike stoga su nekonvencionalne i maštovite, stvaralački razigrane, neopterećene potrebom za slijeđenjem inih avangardnih pravaca. Pripadaju spominjanoj perspektivnoj „bliskoj budućnosti“ o kojoj piše i Bourriaud, rezerviranoj za umjetničke osobnosti, danas nazivane nomadima, a sutra nositeljima društvenog poslanja. No, umjetnost je oduvijek bila jedna od protagonista relacijskog odnosa, izložena općenju, tj. predodređena na komunikacijski odnos, za dijalog i društvenost. Kada to prestaje biti, kada postaje sama sebi svrhom ona kao da gubi svoju prvotnu ulogu ili tek dokazuje da je došlo vrijeme promjene, samozasićenja i potrebe da shodno epohi promijeni i vlastitu ulogu. Ona će teko postati, ne samo društveni okvir recepcije umjetnosti, već i njezin smisao i cilj. Ostrmanova slika stvorila je takvu opipljivu viziju neke drugačije stvarnosti u kojoj u spretnoj simbiozi žive profano i duhovno, svakodnevno i umjetničko, umjetnost i njezin konzument.
- Sanda Stanaćev Bajzek