Kada sam se prvi puta pred nekoliko godina susrela sa slikama Tomislava Ostrmana, nisam tada bila za njih spremna, bila sam u nekom sasvim drugom senzibilitetu. No, zapamtila sam njegovo slikarstvo, te zaigrane i vesele prizore, njegov ludo hrabri stil koji je zapravo svim ozbiljnim kritičarima bacao rukavicu u lice, ali i mnogim umjetnicima. Sjećam se da sam tada sebi rekla kako ovo nije tek koloristički i motivski veselo slikarstvo s brojnim stilskim citatnim iskoracima prema apstrakciji, dolce far niente priča, i da tu mora biti još nešto ispod površine. U svakom slučaju, zapamtila sam ga i spremila u jedan fascikl u glavi
za neku budućnost. [ … ]
Trebalo mi je neko vrijeme da u potpunosti odgonetnem fabulu i namjeru u
Ostrmanovom slikarstvu: ponekad sam naime bila uvjerena da se zafrkava, da je ‘intencionalno neozbiljan’, a sada mi se sve više čini kako želi pronaći
ravnotežu između paralelnih stvarnosti u kojima svi danas živimo i iz kojih se vrlo brzo ‘šaltamo’ iz jedne u drugu. On je, tobože, neozbiljan, a zapravo u teorijskom kontekstu ukazuje na to da je možda zaista sve već naslikano, i da se krizi slikarske invencije možemo jedino drsko ceriti u lice. Naš je svakodnevni život stalno na rubu komedije, groteske, vodvilja i parodije, ali tu su i trenuci autentične ozbiljnosti, sjete, melankolije te zaborava koji prijeti odnijeti neke tihe trenutke sreće, ljepote i mira na moru i odmoru. Potiho me privukao taj slikarev Mediteran, prizori koji se lagano, bez klasične perspektive plošno slažu u slici, ali i ritam kompozicije koji je pozitivan, bez kaosa i centrifuge.
Ima nešto kod Ostrmana što ga povezuje sa simbolikom pajaca koji se smije i plače istovremeno, dok tugu i melankoliju vješto maskira paletom zgodnih
motiva i zaigranih prizora. Ne bih u potpunosti ostavila po strani mogućnost kako slikar dotiče i motiv ljetovanja kao oblika kič-kulture, gdje teror turističkog dekora i rekvizita prijeti uništavanju i zatiranju vizura naših malih mjesta i slobodnog pogleda s plaže na morsku pučinu. Stoga Ostrman često poseže za postupkom uvećanja i predimenzioniranja motiva (cvijeće, ribe, ljudi u odnosu na brodove), stvarajući halucinantne prizore koji imaju elemente tzv. slikarstva snova, povremeno propuštene kroz poetiku dječjeg crteža ili ilustracije.
Mornari na njegovim slikama pripadaju mikromitovima dalmatinske kulture i općenito maritimnog podneblja – jer nestat će uskoro i njih: prekooceanske plovidbe već su sada iz mornara napravile tehnokratske činovnike koji tek formalno plove, primarno radi zarade, a ne više radi nekadašnjih egzotičnih avantura. Lik mornara „Whistlera“ (Fućkalice) koji se kontinuirano provlači njegovim slikama jest metafora za sve mornare koje smo poznavali na našim otocima i ribarskim mjestima kao djeca, i lik je koji simbolično u sebi istovremeno spaja tu nedosanjanu idiličnu, bezbrižnu prošlost, ali jednako tako želi uspostaviti i u budućnosti danas već utopijsku čežnju za društvom sretnih pojedinaca koji u svakodnevnom životu prevladavaju frustraciju, bijes i druge niže energetske i emotivne obrasce koje promatramo u društvu. Prema vlastitim umjetnikovim riječima, lik mornara u njegovom je slikarstvu metafora
za pojam homo ludens, čovjeka današnjice koji se igra i koji je zaigran ne na
ciničan način čime bježi od percepcije stvarnosti, već na pozitivan i relaksiran način smirenog čovjeka.
Mnoge su Ostrmanove slike kompozicijski prezentirane poput dnevnika
mornara koji pučinu gleda kroz okulus svoje kabine iz broda, no takav
kompozicijski okvir prizoru daje jači naboj i veću koncentraciju promatrača na kadar slike. Ali, kroz perspektivu okulusa opet se krije neka nedefinirana čežnja za slobodom, metaforičkom i doslovnom.
Ostrman se jednako tako poigrava s idejom tzv. velikog slikarstva, ‘ozbiljnih
slika’, ulazeći autoironijski kroz rubove slike i zaigranih motiva na područje koje doista jest ozbiljan slikarski metijer. Vješto jukstaponirajući različite metode i tehnike slikanja i preslikavanja platna, stvara u pojedinim ciklusima zanimljiv stilski pastiš podloge na koji zatim aplicira svoje karakteristične motive. Ispod te razine razigranog i koloristički aktiviranog slikarstva, slikar se pita o nekim vrlo ozbiljnim temama; ali radi to na tobože površan i neozbiljan način, i u tome vidim imanentnu kritiku pseudointelektualnih diskusija o recentnoj umjetnosti.
Nemojmo podcijeniti prizor kada se mornar zbunjeno pita „Što je to
umjetnost?“ s praznim oblačićem iznad glave. U takvom kontekstu njegov
fućkajući mornar zapravo postaje zviždač koji nam skreće pažnju na razne
fenomene društva i umjetnosti, ali bez pretencioznosti i teorijskog dociranja.
„U nekim čudnim kondenzacijama stvarnosti, možda je moguće naslutiti i
ponešto mitskoga. To su one prilike u kojima se profana svakidašnjica koagulira u grumenje mita, pokazujući se kao svečanost na jednoj višoj, uzbudljivijoj razini. Napokon, tu je podsmješljivost i distanciranost mitologičareva najočitija“
(Igor Mandić).
Upravo na tom tragu vidim Ostrmanovo slikarstvo, koji se na jednoj razini bavi time je li slikarstvo deplasirano, prevladano, je li ono danas tek jedan dobro uhodani komunikacijski kanal, a opet… kako da mu negiramo i zanemarimo sav taj emotivni naboj, ambijent Mediterana čiji mit još nije potrošen, pokušaj da sa svojih slika makne masovnu psihozu ljet(ovanj)a i općenito putovanja? U ovom slikarstvu nema stereotipa, iako se slikar dosta potrudio da ono tako formalno izgleda. Naprotiv, on se vješto obračunava s klišejima i stilskim hokus-pokus formulama slikarstva 20. stoljeća, smješkajući se svima onima koji su se dali uhvatiti u tu mrežu predrasuda.
Iva Körbler